B07 – OČI TVOJE BOJE NADE

Zugriffe: 373

Ujutro smo dobili hranu i primijetili kako se osjetno smanjio broj starješina...

Ujutro smo dobili hranu i primijetili kako se osjetno smanjio broj starješina oko nas. Jednostavno su se preko noći izgubili i pobjegli. To nije bio dobar znak jer su starješine sigurno više znali od nas i ta me je pomisao plašila.Pokušao sam i ja da izadjem u dvorište ali me straža grubo vratila. Morali smo poslušati jer su samo oni imali po par metaka u puškama a medjusobno se nismo poznavali. Bio je to dan čekanja gdje je svako ostao sa svojim mislima , sa svojim strahovima , sa svojim nadama. Naveče smo dobili opet hranu i na podjeli je ustanovljeno da sad fali još više vojnika i starješna. Naveče su straže poduplane da bi se otežalo dezerterstvo.

 

6.april 1941 godine

Ujutro oko šest sati nas je probudila buka aviona iz pravca Bosanske Gradiške. Nastalo je komešanje i gužva. Prelijetajući preko nas ispustili su po jedan rafal u letu i produžili u pravcu Banja Luke. Medju nama nije bilo povrijedjenih poslije tog prvog susreta sa bojevom municijom Njemaca. Postrojili su nas odmah pa smo krenuli pješke prema Klašnicama. Komandir čete je nestao pa nas je poveo jedan narednik dalje. Dolaskom u selo Blaško opet su nas avioni mitraljirali ali ovaj puta su dva puta preletili pucajući preko nas pa smo imali par mrtvih.

Bili smo na poljani , onako na čistini sa puškama bez municije a Njemci su mitraljirali po nama. Metci teškog kalibra su orali zemlju oko nas. Sakrio se ko je god gdje stigao i to je bilo sve što smo mogli napraviti. Skakali smo iza drveća , u rupe , iza zidova i spašavali samo vlastitu glavu. Rulja bez komande u strahu eto to smo bili u tom trenutku.

Nije prošlo dugo i ponovo smo u stroju krenuli prema Prnjavoru i dolaskom u selu Drugovići ostali tu noć na spavanju. Treći je dan da nas ovako postrojavaju i vodaju gore dole da služimo švabama kao mete za gadjanje. Bili smo tu u rodnom selu pa sam htio da skoknem do svoje Rade da je poljubim i zagrlim , da vidim još jednom oči tvoje boje nade , pa da se odmah vratim.

Straža je imala naredjenje da puca ako primijete da neko bježi po noći tako da nije bilo više šale. Došlo mi je muka od pomisli da moj vlastiti kolega može na mene da puca a kad Njemci naidju onda nikom ništa. Nedumica me baš osvajala , šta da radim , pa neću ja bježati , ali onaj na straži to ne zna pa će pucati. Ma bolje je da ja odem pitati narednika , neznam kakv je čovjek ali možda će me shvatiti. Nekošta me ništa pitati , bolje i to nego da me vlastiti kolega ubije u mraku.

Ma narode vratio sam se ja i prije nego što sam otišao. Da čovjek može onoliko pjeniti od bjesa dok vrišti ono u životu nisam vidio. Skakuće u mjestu i viče da ovo nije izlet i prijeti da će me na vojni sud , doživotno da će me u zatvor strpati i još puno drugih gluposti je izgovorio. Ako mu se samo još jednom pojavim sa takvim pitanjima streljaće me odmah , bjesnio je a ja sam samo molio boga kada će već jednom prestati pa da se sklonim od njega negdje dalje. Ma ja mislim da je i njega strah uhvatio pa će biti čudo da i taj nekidne preko noći dok bude stražu pregledao.

Vratio sam se nazad u spavaonu sretan što sam se riješio te zapjenjene male lopte koju sam morao da slušam ali i jako tužan jer mi plan nije upalio. Nisam ništa mogao napraviti narednikom ali tek se treći dan nismo vidili a već mi moja Rada fali. Kako su krenuli da nas vodaju još ćemo mi deset puta proći kroz Drugoviće , tješio sam sam sebe. Možda se i narednik promijeni , možda ostanemo i duže vremena drugi puta , možda , možda.

Uz hiljadu možda sam polako i zaspao a vjetar je napolju kao da nešto sluti svoju pjesmu tužno zavijao.